Šta u istoriji sporta i Grada Banjaluka znači Rukometni klub Borac brojni su primjeri koji ne blijede, ni poslije gotovo 70 godina trajanja ovog sportskog kolektiva.

U serijalu “Bili su rukometni anđeli” koji radim sa produkcijom RMD, sve ijedan član prve zlatne generacije: Petar Pero Perović, Vladimir Jović, Jerko Karadža, Božidar Boba Stanivuković… te dječarac u tom vremenu Miroslav Miro Bjelić koji se veličanstvenoj družini pridružio kao četrnaestogodišnjak 1957, koliko su god govorili o svojoj generaciji, još više su isticali ljude, ali i porodice koje su bile uz Borac: Hamdiju Kadunića, Marka Aničića, Voju Misaljevića, Sejmana Ibrahimbegovića… porodice: Stanković, Petričević, Tomić, Klindić, Popović, Banjac, Cvijetić… što svjetskoj veličini Borca daje novu dimenziju.

U svojoj besjedi o istoriji Borca, Miroslav Miro Bjelić kaže mi neki dan:

-Nisam spomenuo, koliko zbog uzbuđenja, još više zbog trenutne zaboravnosti, dvojicu velikih sportskih radnika: Petra Forda Atlagića i Dragu Robovića, a život su posvetili Borcu. Ford je i igrao za najbolju ekipu, a Drago je za Borac radio od jutra do sutra. Takvi kao oni, i svi oni koji se spominju u serijalu, stvarali su evropski Borac.

Ne govori li upravo ova reakcija kako je rastao i narastao rukometni velikan ovjenčan svjetskom slavom. On je izrastao iz svojevrsnog pokreta mladosti cijele Banjaluke, izuzetnih momaka, studenata, kasnije su stasali u doktore nauke, inžinjere, profesore, vrsne vaspitače i prosvjetne radnike. Borac je djelo i časnih i čestitih ljudi od kojih su mnogi još za života postali besmrtni. 

Gdje bi me, opet, odvelo nabrajanje o olimpijskim odličjima: Arslanagića, Karalića, Popovića, Seleca, Rađenovića i Arnautovića, potom brojna odličja sa svjetskih, evropskih, mediteranskih i balkanskih šampionata, pa onda jugoslovenski i trofeji osvajani u BiH i Republici Srpskoj?

Ništa se ispod banjalučkog sportskog neba ne može da poredi s Borcem – ništa i niko! On je sportska ikona Banjaluke! Njagovu veličinu moraju da imaju na umu svi oni koji i danas, i ubuduće, budu vodili klub, ali da ga i prilagode nemilosrdnom vremenu ovog doba, čistih računa klub – igrač, entuzijazam i religiozno pripadanje se gotovo podrazumijevaju, iako ljubav danas ima drugo ime. 

Istorija zna da bude i teret i otvoreni prozor u veliki svijet, povratka tu nema. Jedno je bilo davati sebe, to doba treba okovati zlatom, a sasvim drugo će biti davati i svoje i sebe, to je današnja realnost, bez obzira sviđala se ona meni ili ne. Poštovati treba i jedno i drugо.
Dug će biti novi put, tražiće se, pozivajući se na prošlost, rezultati, trofeji i dobit, baš kako se i živi u novom velikom svijetu, između ostalog i u sportu.