XS
SM
MD
LG

Borac, savršenstvo bez mane

U stvari, postoji li uopšte savršenstvo bez mane: Banja Luka, kao retko kad, raširenih ruku i punog srca doživela je trijumf Borca u Sarajevu od 2:0. Ovdašnja mladost, navijačka armija "Lešinara", ispisala je na jednoj gradskoj raskrsnici svojevrsnu filozofiju života mladog čoveka koji je odrastao uz Vrbas: "Bog, nebo i - Borac!"

Borac se voli!

Rođeni i prirođeni Banjalučani doživljavaju svog sportskog mezimca kao deo grada ili bolje rečeno kao lepši, zapravo kao najlepši deo Banja Luke. Sa njim se živi i ozbiljno i neozbiljno, i u kratkim hlačama i sa leptir mašnom, slavi i tuguje, sve srcu prima, i to svi, nema veze da li su rasli - "tamo preko Vrbasa", ili na Jelić polju, Laušu, Rosuljama, Budžaku - Lazarevu, Gornjem Šeheru - Srpskim Toplicama, Predgrađu…

Borac je kroz svoju istoriju odigrao toliko velikih, ali i toliko običnih, svakodnevnih utakmica, pamte se i jedne i druge, ali ovaj trijumf u Sarajevu imao je kao retko koji takav i toliki odjek, kao nagoveštaj trijumfalnog Borčevog povratka na veliku scenu.

Mene je, opet, sećanje vratilo na jedan susret sa velikim čovekom Milanom Jelićem, koji je možda i najbolje objasnio fenomenologiju koju sobom nosi klub iz Platonove ulice, presvetog vladike nastradalog u zverstvima ustaških zlikovaca u vremenu monstruozne tvorevine NDH: "Moji drugari Svika, Sivac, Miro - Sir, Srećko… iz Koprivne, Vranjaka i Modriče, jasno i ja s njima, dolazili smo na Borčeve utakmice u Banja Luku. Bilo je to vreme generacije sjajnog Husnije Fazlića, već je zaigravao i Abid Kovačević. Pamtim kao danas meč protiv Zvezde, čini mi se u jesen 1972. godine, kada je Borac pobedio 1:0, golman Marijan Jantoljak je branio fenomenalno. Sve, sve, ali ambijent. Celi grad živeo je za Borac. Tada sam bio vatreni navijač Partizana, ali Borac mi je toliko prirastao srcu da je to ostalo i za sve godine kasnije!"

Onda, slušajući reči Milana Jelića, razmišljao sam na čijem i kojem putu Borac je bio kroz sve godine trajanja. Razmišljam o tome i danas, kad mu je ravno 95 leta, sećam se i Milana Jelića, koji je Borcu bio istinski prijatelj i u svakoj prilici nesebično ga pomagao, i kao fudbalski radnik, kao privrednik i političar, gledam i sam proživljavam ovu veliku fudbalsku radost u vremenu ljudske pošasti pandemije korona virusa, čini mi se i dolazim do saznanja…

Na čijem je, zaista, Borac putu, samom od sebe nameće se odgovor: svom i Božijem!

Dugo sam na nebu tražio i Milana Jelića!