XS
SM
MD
LG

Car Konstantin mali – veliki Klub... ili, napred u našu, pirotsku fudbalsku prošlost!

Nisam želeo da odmah pišem ovo. Želeo sam dan – dva da se radujemo pobedi ekipe Marka Vidojevića, da se njegov tim “presabere” i shvati da samo onako kao u nedelju pre podne, kada su vodili “fudbalski rat” sa jakim, rivalom, može da se stigne do cilja. Ubedjen sam da su shvatili.

E sad, ovo što sam naumio.

Nisam od juče, što narod kaže! Dugo radim ovu muku! Uskoro, 26. novembra biće tačno 40 godina od kako sam na radiju rekao – dobar dan i to, odakle, sa Stadiona kraj Nišave. Radnički je igrao sa Sutjeskom! Onaj Radnički!!!

Od tada, nema grada u Državi Srbiji, odakle se nisam oglasio i preneo šta to čine naši “beli”. Otac, bivši fudbaler, zadojio me fudbalom i sa četiri, pet godina poveo na Stadion. Igrali su Ota, Žile, Uroš, Čep, Ljopša… Da li verujete da je to bila recimo 1953. godina.

Ne, nije mi želja da pišem o sebi. Međutim, ta priča o Radničkom je i deo mog života, tako da zaista mogu da priznam da smo rasli zajedno.

Sa Radničkim sam rastao i kao novinar-reporter Radio Pirota. Uradio sigurno oko 3000 radio prenosa, činio to i od 2006. godine kada me oteraše iz moje matične kuće i “pomogoše” mi da se oglasi Sport plus, a sada Plus radio, sa onim prefiksom napred Naxi!

Šta mi je cilj!?

Svih ovih godina Radnički i ja smo se znali. U duši. Radovali se zajedno, plakali zajedno. Zbog Radničkog sam sa unukom u kolima, vozio do Subotice, Sombora, Apatina… Išao sam do Užica, Čačka, Prištine, Mitrovice jedne i druge, Gračanice, Podujeva, Podgorice, Pljevlje, Nikšića, Skoplja, Peći, Kumanova, Tetova, Kavadaraca, Kladova, Negotina, ali i do Pukovca, Svrljiga, Donje Mutnice, Bivolja, ajde dosta je…  Poštovao sam se sa Tomom Kaloperovićem, blisko družio sa Čobom Janjušem, Trpetom Pavlovićem, Miroljubom Djordjevićem, Stajom, Tupajom, Ostojom Simićem, Miškom Mitrovićem, Negićem, Krljom Radovićem, okumio sa Andjelkom, porodično bio blizak sa Ljubom Stevanovićem. Mojim ljubimcem Mišom Petkovićem, čudom od dobrote, pravim dečkom…

 U, koliko ih je bilo …

Ja sam ubedio Trefa da dodje u Pirot, bilo mi je drago da budem prijatelj sa njegovim prijateljima koji su dolazili na utakmice ili svuda putovali sa nama, sa Vignjom, Markom njegovim pomoćnikom, danas trenerom, Kežmanom, Saletom Gruberom, golmanom Pavikom, Vujketom… 

Pre utakmice bih u onoj teskobnoj prostoriji gde je protokol rađen, sedeo i pio kafu sa poznatim imenima srpskog fudbala, tada delegatima. Gde god bih otišao u koji grad, imao sam mesto u novinarskoj loži, dobijao sok ili kafu, a nekad i domaću, na početku ili na poluvremenu. Na kraju utakmica, i kući i na strani, izjave sam uzimao ili uključivao uživo u program sagovornike tu, sa aut linije…

U, kakva prošlost bogata ljudima i dogadjajima! Putovalo se modernim Blendinim autobusima, ranije onim koji je čika Dragan kupio za Radnički, spavalo u elitnim hotelima, bili su doterani, pravi manekeni! Kakav ponos kada u Beogradu, bilo gde, na Karaburmi, na Banovom brdu, na Sinđinom, izadjemo iz autobusa… Kakvo poštovanje, stigao Radnički iz Pirota …

Ovih godina sve se promenilo. Od Trefa naovamo, Radnički je počeo da gubi onaj miris velikog Kluba. Da, nestaju navike, poštovanje… Dolazili su neki ljudi koji ništa o Klubu nisu znali. Neki ljudi koji na Stadion do tada nisu ni videli, znate ono “mačku s praga”!!. Neki ljudi koji su pomislili da Radnički prošlost nema, da je Radnički “rođen” zajedno s njihovim dolaskom!

Poslednjih godina, čovek s mašnom, podstaknut jednim od predsednika, postrojio je “elitnu jedinicu” uniformisanu, kojoj je strogo bilo naređeno da Nenad Paunović ne sme “unutra”. Gde to unutra. Tamo gde sam sa Androm delegatom pio kafu, dok je Toma Kaloperović diktirao sastav tima…

Poslednjih godina, kao da je Radnički počeo da igra zbog tih u crnim košuljama, zbog onog s kravatom, zbog nekih predsednika i njihovih “novinarčića”! Katanci, lanci, bodljikava žica, siledžijsko ponašanje! Hvatali su me za vrat, krivili ruke. On ne, “unutra” ne !

Nažalost tako je i danas!

Ponavljam, nije to zbog mene. To je zbog onog i ovog Radničkog. Zbog prošlog i ovog sada! Da nije fudbalera i da nije Marko stigao, ne znam šta bi se sve izdogadjalo!

E sad, na ono u nedelju pre podne.

Lekcija.

Taj s kravatom, valjda u strahu da njegov predsednik ne vidi kako to radi, recimo “Drvce” u “Caru” ne sme da ga dovede u prostorije. A red je. Dobar dan, ovo je naš predsednik…

Kada sam tamo došao, kao i uvek pravi doček u službenim prostorijama! Kafa, sok, predsednik Milivojević, skroman čovek, manire učio od poznatih, a putuje i svetom s reprezentacijom! Od male, trošne kućice napravio je prostoriju Kluba s dušom. Trofejna sala! Fotografija za uspomenu! Možda i kao dokaz!

 Miroslav Milivojević i novinar Nenad Paunović

Tamo u uglu, slika Radeta Manića. Igrao je i bio trener u “Caru”. Radetova slika iz vremena kada je igrao u Koreji. Sećam se u čika Draganovo vreme u onom dugom, teskobnom hodniku bile su slike fudbalera. Radeta nema, kao što nema ni predratnih, ni poratnih legendi. A bilo ih je mnogo. I naših i sa strane. Nema Lokija, Bate Cince, nema Makija Živkovića, Marka Stanojevića, Miroljuba Djordjevića, ali nema i mnogih koji su deo svog života, onaj najlepši deo darivali Radničkom!

Rade Manić i Miroslav “Drvce” Milivojević, tako se poštuje internacionalac

U prostoriji delegat, čovek opušten, osmeh, fudbalske priče. Čovek s kravatom je nervozno ulazio i izlazio. Osetio je da mu mesto nije tu. U “Carovoj sobi” bilo je prelepo! Trofejna soba!

 Trofejna soba Car Konstantina 

Do početka utakmice ostalo je još malo. Sedeo je tu i Dušan Milić, komesar za takmičenje. Mlad čovek, ume da poštuje, ništa mu nije smetalo. Naprotiv. Lepo smo pričali o svemu.

“Drvce” je već bio nestrpljiv. Igra se derbi. Drvce je prijatelj Radničkog, ali mu je životna želja uvek bila da bar ovde na Bubnju pobedi. Hteo sam razgovor. “Bratiću” uvek!

Pitao sam, direktno sam pitao, sve ono što sam smatrao da javnost treba da zna.

Miroslav “Drvce” Milivojević, predsednik, sekretar, trener, zaljubljenik u fudbal i “Cara”

 

Meč je počeo. Utakmicu sam gledao iz novinarske lože. Došao je i Novica Tončev. Komentarisali smo zajedno. Osećao sam neko posebno raspoloženje. Utakmica se igrala tu, na tri koraka od mene. Čuo sam meč “kako diše”, povike igrača, jauke, Marko Vidojević, meč je vodio kao da ima konce u rukama, dirigent, promukao je.

Radnički je pobedio!

Ispred trofejne sale, domaćini. Osmeh. Da li mogu da snimim? Kako da ne. Razgovore sa Denisom, Bojanom, Markom i trenerom domaćih uradio sam na terenu. Iza mene još jedna kamera. Dakle, novinari to rade ovde.

 

Odbio sam poziv da popijemo sok ili kafu! Pomešanog raspoloženja izašao sam sa Stadiona. Sam!  Nisam mogao da se smirim do kuće. Sve mi se vrtelo u glavi. I pumpa na kojoj sam 1953. godine na starom Stadionu, pumpao Žiletu, Oti, Ljopši da se umiju hladnom vodom posle treninga ili utakmica… Onaj 26. novembar 1978. i prvi prenos u životu sa Stadiona kraj Nišave, onaj sa Gradskog stadiona protiv Vardara u Skoplju, pred 20.000 ljudi i… I Čika Dragan i Toma Kaloperović, Radojica Radojčić  i Miroljub i Paja, Krlja, Staja, Kežman i Sale Gruber i Pavika i Vujke “Miša Petko” kako ga je moj unuk zvao…  I Tref i onaj kup meč sa Vojvodinom, ali i Marko Vidojević, za koga sam od juna ubeđivao ljude da bude trener u Pirotu, i Denja (kako Marko zove Denisa Ristova)  i Makac i Dojkić, Tolić i  Žordi, Pati…  Sve mi se motalo po glavi.

Želeo sam da posebno čuvam ovo pre podne podno Bubnja, “Drvce” i njegove. Nisam mogao jer su mi se ponovo “motale” crne košulje, čovek s kravatom. Razmišljao sam uz strepnju kako li će biti iduće nedelje, kada Markovi momci “nokautiraju” Svilajnčane. Snimaću na parkingu daleko od kravate i crnih majica !!!

Odlučio sam ipak, da razmišljam o lepom. O pobedama, o “Caru” predsedniku Milivojeviću, o Marku Vidojeviću o pobedi, čika Draganu, Trefu, o prošlosti.

Ali dokle, zaista, dokle ta prošlost!

Kada će se “preseliti” u novo vreme mog Radničkog.

Nedeljno pre podne  na “Carovom” podno Bubnja, vratilo mi je neku nadu.  Imamo ponovo trenera i fudbalere za radost, kao nekada! 

Sve drugo, ili drugi, će valjda konačno nestati!!!

Zarad prošlosti Radničkog i novog vremena!

 


SFS Borac 4 : 0 Zaplanjac
GFK Dubočica 2 : 1 Car Konstantin
Pukovac 2 : 0 Radnički (S)
Jedinstvo (P) 3 : 2 Jedinstvo (B)
Budućnost 3 : 2 Radan
Radnički (P) 3 : 1 OFK Sinđelić
Moravac Orion 1 : 0 Trstenik PPT
Dunav 2 : 3 Rtanj
Temnić 1924 2 : 0 Jagodina Tabane
Konačna tabela
Poz Tim Utak Pob Ner Por Bod
1 Radnički (P) 34 27 4 3 85
2 Temnić 1924 34 25 5 4 80
3 Budućnost (-1) 34 20 4 10 63
4 Jagodina Tabane (-3) 34 19 7 8 61
5 Car Konstantin 34 18 6 10 60
6 Moravac Orion 34 18 5 11 59
7 OFK Sinđelić 34 15 6 13 51
8 GFK Dubočica 34 14 3 17 45
9 Dunav 34 14 3 17 45
10 SFS Borac 34 13 6 15 45
11 Jedinstvo (B) 34 14 2 18 44
12 Trstenik PPT (-1) 34 11 7 16 39
13 Zaplanjac 34 10 8 16 38
14 Radan 34 10 7 17 37
15 Jedinstvo (P) 34 11 3 20 36
16 Rtanj 34 10 4 20 34
17 Radnički (S) 34 8 6 20 30
18 Pukovac 34 4 4 26 16